Kad smo bili djeca imali smo svoje ciljeve, oni su mogli biti da primjerice dobijemo bicikl koji želimo, a to je podrazumijevalo da obavljamo svoje dužnosti poput pospremanja sobe, iznošenja smeća ili pranja suđa nakon nedjeljnog ručka.
Stvarali smo zdrave navike, da se trudimo za ono što želimo, pa makar u dječjem svijetu to bio novi bicikl, PlayStation ili neka druga stvar koja nam je bila bitna u to vrijeme. Godinama kasnije imali smo ciljeve vezane uz svoje obrazovanje, koju srednju školu odabrati, hoće li to biti gimnazija ili strukovna škola nakon koje možemo odmah početi raditi posao za koji se školujemo ili planiramo dalje na fakultet. Za neke od tih ciljeva imali smo podlogu u svome odgoju, u tome kako su nas roditelji usmjeravali, pritom gledajući na uspjeh iz svoje vlastite perspektive.
Sad kad smo odrasli ljudi postavlja se pitanje imamo li ciljeve, kakvi su oni i jesu li realni/ostvarivi. Jer iako će neki coachevi reći nema cilja koji nije ostvariv, ja se s time ne mogu složiti. Primjerice ako sanjam da ću biti astronaut i letjeti u svemir, sa svojih 39 godina, diplomom iz novinarstva i činjenicom da imam strah od letenja, te da nisam nikad bila znanstveni tip, teško da taj cilj mogu ostvariti, posebno ne u nekom 5-godišnjem planu! Ovo je možda bio banalan primjer, ali je primjer kojemu je cilj pokazati da nije svaki cilj za svakoga, da ciljevi imaju ‘rok trajanja’ i da ih trebamo modificirati putem.
Kako odrastamo mijenjamo se, mijenja se naša percepcija svijeta oko nas, pa je logično da nam s 30 ili 40 godina neće biti isti cilj kao s 20, jer smo ih prerasli!
S 20 cilj mi je bio položiti sve ispite na fakultetu u roku da mogu upisati novi semestar, da nemam zaostataka i da provedem ljetne praznike na odmoru, a ne u grču za knjigom.
S 24 cilj mi je bio diplomirati i naći posao u struci, koji je dovoljno dobro plaćen da zadovolji moje potrebe i gdje ću imati priliku učiti i razvijati se kroz praktičnu primjenu znanja naučenih tijekom školovanja.
S 30 cilj mi je bio ostvariti se u ulozi majke, jer sam tada bila spremna na taj veliki životni korak, za koji nismo svi, i to je ok…jer smo različiti i jer imamo pravo na svoje ciljeve, ne indoktrinirane, nego one koji dolaze iz srca!
Ja sam do sada sve svoje ciljeve uspješno ostvarivala, sve što sam zamislila još otkako sam bila djevojčica, ostvarila sam. I iako sam nedavno pisala da sam zapravo izuzetno nestrpljiva osoba po prirodi, uspjela sam radom, trudom, ulaganjem u sebe i svoja znanja, ostvariti ciljeve koje sam si zadavala putem. Jer kako su godine išle, ja sam se mijenjala, odrastala, sazrijevala i prirodno pritom mijenjala i svoje ciljeve.
Zato je važno sagledati sebe, koje ciljeve smo si u životu postavljali, od najranije dobi do sada. Jesmo li uspjeli ostvariti ciljeve koje smo tada imali, kako smo ih ostvarili, koliko vremena nam je trebalo, i jesmo li ikada sumnjali u sebe da nećemo uspjeti, a ipak smo uspjeli.
Poanta priče nije ne postavljati si velike ciljeve, nego istrenirati sebe da ih i ostvarimo! I da budemo svjesni jesmo li neke od tih ciljeva prerasli, i je li možda vrijeme da ih preispitamo i postavimo si nove ciljeve, ne lakše, nego one koji će bolje rezonirati s nama danas, u ovom trenutku sada. Jer imati cilj ne znači držati se slijepo nečega, već prilagoditi se sebi u ovome trenutku i onome što sada rezonira s tobom.
Ja sam svoj slijedeći veliki cilj postavila, marljivo radim na njemu, a koji mi je cilj za 40. godinu, e to ću vam otkriti u nekom idućem postu 
Love,
Angie